Bh-info.net

Bh-info Portal

untitled design 21 ajpfa0i
Vijesti

Na današnji dan na Alipašinom polju ubijeno je šestero djece dok su se sankali

Na današnji dan 22. januara 1994. godine u masakru u Bosanskoj ulici, tadašnjoj Ulici Klare Cetkin, u C fazi Alipašinog Polja, granate ispaljene s položaja zločinačke Vojske Republike Srpske iz Nedžarića ubile su šestero djece dok su se sankali

Na današnji dan 22. januara 1994. godine u masakru u Bosanskoj ulici, tadašnjoj Ulici Klare Cetkin, u C fazi Alipašinog Polja, granate ispaljene s položaja zločinačke Vojske Republike Srpske iz Nedžarića ubile su šestero djece dok su se sankali.

Ubijeni su Indira Brković (1981), Jasmina Brković (1989), Mirza Dedović (1986), Danijel Jurenić (1983), Nermin Rizvanović (1981) i Admir Subašić (1985). Prenosimo tri svjedočenja o ovom događaju prepričana u knjizi “Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi”. Riječ je o svjedočenjima na Haškom tribunalu u postupku protiv generala Stanislava Galića, komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a.

“Muhamed Kapetanović (rođen 24. marta 1984) stanovao je u Sarajevu na Ali-pašinom Polju, u Cetinskoj ulici broj 2 (sada Geteova ulica) zajedno s ocem, majkom i sestrom. Naselje u kojem je stanovao stalno je bilo granatirano. Stanovao je u neboderu koji je imao 16 spratova. Opisivao je događaj koji se desio 22. januara 1994. Taj dan je izašao napolje da se igra sa svojim prijateljima.

Preciznije, igrao se s četiri dječaka: Danijelom Jurenićem, Admirom i Elvirom Ahmethodžićem i Kenanom. Igrali su se u snijegu. U vrijeme igre začuli su eksploziju granate u blizini. Odmah su počeli trčati od straha. Međutim, prije nego su uspjeli stići do ulaza druga granata je pala nekih desetak metara iza njih. Na licu mjesta ubijen je Danijel Jurenić, koji je zadnji trčao. Svjedok je ranjen u glavu, ruku i nogu. I ostala dva dječaka koja su se igrala s njim, Admir i Elvir, također su bili povrijeđeni.

Dječak po imenu Kenan uspio je pobjeći u najbližu zgradu koja se nalazila odmah do igrališta. Zgrada u kojoj je svjedok stanovao bila je udaljena oko 100 metara od igrališta. Najteže povrede svjedok je zadobio na nozi. Ljekari su dugo pokušavali da mu spase nogu. Prvo je liječen u bolnici Koševo, gdje je ostao 40 dana. Međutim, morao je nastaviti liječenje u Italiji.

Tamo je ostao dvije godine. U Italiji su ljekari također pokušavali da mu spase nogu, gdje su ga operisali ukupno sedam puta. Uspjeli su mu sačuvati nogu, međutim ona je ostala oko 2,5 centimetra kraća. Svjedok mora koristiti ortopedska pomagala i više se ne može baviti bilo kakvim sportom.”

“Relik Aganović je, također, svjedočio o granatiranju i ubijanju djece 22. januara 1994. On je u to vrijeme stanovao u Ulici Klare Cetkin 4, koja danas nosi naziv Bosanska ulica. Živio je u neboderu na 14. spratu. Tog dana je prije podne išao u civilnu zaštitu, gdje je radio i vratio se kući negdje oko 13 ili 13:30 sati. Dok se vraćao s posla, prije nego je ušao u zgradu, u blizini je vidio djecu koja su se sankala u snijegu. Preciznije, djeca su se igrala ispred škole na Ali-pašinom Polju, koja se nalazila sjeverno od ulaza svjedokove zgrade. Ubrzo nakon toga, dok je boravio u svom stanu, začuo je ispaljivanje granate, koja je prošla iznad njegovog stana.

Odmah nakon toga začula se eksplozija. Eksplozija se čula sa zapada. Granata je eksplodirala iznad trga i odletjela do kraja ulice Klare Cetkin. Nije pala direktno na trg, već dalje, prema istoku. Odmah nakon minutu ili minut i po, sjeverno od njegovog ulaza pala je još jedna granata. Ustao je, otišao do prozora da vidi ima li povrijeđenih u neposrednoj blizini. U momentu kad je pogledao kroz prozor, eksplodirala je i treća granata odmah ispred njegovog ulaza. Više ništa nije mogao vidjeti, jer ga je eksplozija odbacila unazad. Odmah je izašao iz stana i počeo trčati niz stepenice, jer se nalazio na 14. spratu.

Nakon što je izašao iz zgrade, vidio je užasan prizor. Posvuda je bila krv na mjestu gdje su se igrala djeca. Nažalost, bilo je djece koja nisu uspjela stići do ulaza i spasiti se od granata. Na tom mjestu mogla su se vidjeti dječija rebra. Ostaci dječijih tijela bili su razbacani posvuda na mjestu gdje je došlo do eksplozije. Međutim, svjedok je bio u žurbi, jer je nosio tijela dva dječaka, Nermina Rizvanovića i dječaka s prezimenom Subašić. Nadao se da će moći da spasi njihove živote. Međutim, oni su već bili mrtvi. Umrli su od posljedica granate odmah na licu mjesta.

Svjedok nije mogao prepoznati ostalu djecu, jer su u potpunosti bila prekrivena krvlju. To je bio užasan prizor. Šestero djece je ubijeno, dok su ostala djeca bila ranjena. Svjedok je, također, izjavio da je to područje često bilo granatirano, te kako mu je poznato da je ubijeno ukupno devet ljudi samo iz njegovog ulaza. Jedan od njih je bio momak koji je imao svega 22 ili 23 godine, a ostalo su sve bila maloljetna djeca.”

“Goran Todorović je rođen 10. januara 1982. u Sarajevu, gdje je živio i u periodu 1992-1995. Stanovao je na Ali-pašinom Polju, u Ulici Klare Cetkin 6, koja se danas zove Bosanska ulica. Opisivao je događaj koji se desio 22. januara 1994. Tog dana je izašao na obližnje igralište koje se nalazilo ispred zgrade, kako bi se igrao s ostalom djecom. Na igralištu je bilo ukupno desetak djece, uključujući dječake i djevojčice. Svjedok se sjeća imena neke od djece: Mirza, Alen, Dženad, Lejla, itd. Tog dana međusobno su se grudali i sankali u snijegu. U toku igre, odjednom su začuli eksploziju granate. Odmah su počeli trčati prema ulazu svoje zgrade.

Dok je trčao prema svojoj zgradi, pala je i druga granata. Od sve djece, on je prvi uspio dotrčati u zgradu i od straha je počeo trčati uz stepenice prema svom stanu. Dok se penjao, negdje na 6. spratu, u momentu kada je ugledao svog oca, osjetio je da je ranjen. Vidio je da mu krv curi niz lice. Počeo je da briše krv. Šake i prsti su mu bili prekriveni krvlju. Tek tad je shvatio da je ranjen, jer je bio u velikom strahu i pod stresom.

Otac ga je odmah odveo do medicinske sestre koja je stanovala na 8. spratu te zgrade. Ona je savjetovala da se rana ne smije dirati i da hitno mora biti operisan. Samo je pokušala zaustaviti krv i stavila je gazu na njegovu ranu. U stanu medicinske sestre ostao je oko pola sata, jer su se plašili da ne eksplodira još jedna granata i nisu odmah izašli napolje. Nakon pola sata, otac ga je odveo u vojnu ambulantu koja je bila smještena u kasarni ‘Viktor Bubanj’. Tu mu je ukazana liječnička pomoć, gdje mu je očišćena rana i izvršena operacija. Sve je ukupno trajalo oko 15 minuta i nakon toga je pušten kući.

Ljekari su mu iz rane odstranili ostatke gelera. Svjedok je također opisivao što se desilo s njegovim prijateljima, odnosno što je lično vidio u momentu kad ga je otac iznio iz zgrade noseći ga u bolnicu. Kada su izašli iz zgrade, dok ga je otac nosio, na brzinu je pogledao igralište na kojem se nalazio s ostalom djecom prije eksplozije. Ugledao je mnogo krvi, dječiju tenisicu. Kasnije je saznao da je na tom mjestu tad poginulo ukupno šestero djece.”

(Smail Čekić, Muhamed Šestanović, Merisa Karović i Zilha Mastalić-Košuta, Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2010.)